Anksioznost kod djece

Djeca se tijekom odrastanja susreću s različitim razvojnim strahovima. U razdoblju predškolske dobi najčešće je riječ o strahu od mraka, čudovišta, vremenskih neprilika te životinja i nepoznatih osoba. Zatim, u razdoblju rane školske dobi (od 8. do 11. godine) pojavljuje se strah od duhova, neuspjeha u školi, gubitka bliskih osoba i zlih ljudi. Dok, u razdoblju kasnijeg školovanja (od 12. do 18. godine) uglavnom je riječ o strahu za osobnu sigurnost, strahu od izlaganja u školi, budućnosti, smrti i evaluacije drugih.

Strah je prije svega jedna od osnovnih ljudskih emocija s kojima se susrećemo kada smo izloženi određenoj stvarnoj opasnosti. Za razliku od straha, anksioznost se može pojaviti i bez prisutne stvarne opasnosti i nadilaziti opasnost po intenzitetu i trajanju te u konačnici narušavati svakodnevno funkcioniranje djeteta. Anksioznost kod djece je jedna od najčešće prisutnih smetnji psihičkog zdravlja, što potvrđuju i podaci istraživanja koji navode prevalenciju od 6 do 20%. Za razliku od odraslih osoba, djeca nemaju potpuni uvid u izazove s kojima se suočavaju zbog čega im je teško identificirati uzrok briga s kojim se nose i prenijeti roditeljima kako se osjećaju. To se može posebno odnositi na malu djecu koja često nisu ni svjesna utemeljenosti svojeg straha. Važno je djeci dati do znanja da se svi povremeno osjećamo zabrinuto zbog nečega te im naglasiti da ne moraju znati što ih čini tjeskobnim i da im mi, kao odrasle osobe, možemo pomoći to zajedno otkriti i prevladati osjećaje s kojim se suočavaju.

Važno je imati na umu da se kod djece isti poremećaji mogu manifestirati na potpuno različite načine. Djeca s anksioznim teškoćama će najčešće izvještavati o različitim somatskim simptomima poput vrtoglavice, bolova u trbuhu, glavobolje, suhih usta, zamućenog vida, ubrzanih otkucaja srca i česte potrebe za odlaskom na zahod. Neki od kognitivnih simptoma koji se mogu pojaviti su: zabrinutost, zbunjenost, zaboravnost, misli o neuspjehu i sramoćenju te negativne misli o samome sebi. Roditelji i drugi privremeni skrbnici o djetetu, kao što su odgojitelji u vrtiću ili nastavnici u školama, mogu primijetiti i različita odstupanja u ponašanju poput usporenih pokreta, iritabilnosti, nemira, skrivanja lica i izbjegavanja samog vrtića ili škole te vršnjaka, aktivnosti i socijalne interakcije.

Djetetu bi bilo dobro pojasniti da su navedene tjelesne promjene samo znakovi koje im šalje njihovo tijelo kako bi mogli lakše prepoznati da se osjećaju zabrinuto, zastrašeno ili neugodno. Odnosno da, misli koje se javljaju oko nekog problema s kojim se suočavaju, žele pripremiti njihovo tijelo na borbu ili bijeg reakciju. Također, bitno im je naglasiti da te promjene trebaju podijeliti s odraslom osobom jer ih njihovo učestalo javljanje može dodatno prestrašiti i povećati prisutnu zabrinutost.

Vrste anksioznih poremećaja

Separacijski anksiozni poremećaj

Prenaglašena anksioznost koja se pojavljuje pri odvajanju od roditelja ili skrbnika, a za koju je karakterističan strah od lošeg događaja. Najčešće se pojavljuje u predškolskoj i ranoj školskoj dobi. Važno ju je ne zamijeniti sa separacijskom anksioznosti koja je uobičajena pojava kod djece u dobi od šest mjeseci do treće godine života.

Specifične fobije

Intenzivan i iracionalan strah od specifičnih pojava (npr. određena vrsta životinje) ili situacija (npr. let avionom). Najčešće se pojavljuje u dobi od 4. do 12. godine.

Socijalna fobija

Intenzivan strah od socijalnih interakciji ili izlaganja pred promatračima. U pozadini tog straha se nalazi pretpostavka da bi nas drugi ljudi mogli negativno evaluirati te da bismo se mogli osramotiti. Najčešće se pojavljuje u razdoblju rane adolescencija, odnosno od 12. do 15. godine života.

Kod djece i mladih se mogu javiti i druge vrste poremećaja, poput paničnog poremećaja i opsesivno-kompulzivnog poremećaja, koji se najčešće pojavljuje u dobi od 10 godina.

Roditeljski utjecaj

Postoji mnoštvo mogućih uzroka nastanka anksioznosti kod djece i mladih. Osim bioloških, psiholoških i socijalnih čimbenika, koje smo već imali priliku navesti u članku o anksioznosti kod odraslih, moramo imati na umu prisutnost još jedne važne komponente. Psiholozi navode kako djeca često oponašaju strahove svojih roditelja. Razlog tome je što roditelji često znaju prenositi verbalne poruke djeci o prisutnom vlastitom strahu ili prijetnji, kao i svoju potrebu da taj isti strah ili prijetnju izbjegavaju. Također, roditelji često djeluju prezaštitnički i “rješavaju” sve izazove s kojima se dijete susreće. Preuzimaju na sebe obaveze svoje djece i ne potiču ih na izvršavanje istih. Time im uskraćuju stjecanje osjećaja samostalnosti i mogućnost donošenja odluka. To može dovesti i do nedostatka sposobnosti učenja suočavanja s različitim životnim izazovima i dobivanja evaluacije od strane drugih osoba iz okoline. Isto tako, takvim djelovanjem šalju djetetu poruke o njihovoj nekompetentnosti i nesposobnosti brinjenja o sebi. Kroz navedene obrasce roditeljskih ponašanja, djeca često nemaju razvijene alate za nošenje s teškoćama i u susretu s izazovima, oslanjaju se na reakciju izbjegavanja, koju prenose i na kasnija razdoblja života.

Pomoć i podrška

Prije svega, važno je uz pomoć stručnjaka za psihičko zdravlje djece i mladih utvrditi o kojem obliku anksioznosti je riječ. Nakon same dijagnostičke procjene koje uključuje klinički intervju i opservaciju ponašanja, slijedi terapijski rad s djetetom. Istraživanja su pokazala kako je kognitivno-bihevioralna terapija, jedan od psihoterapijskih pravaca koji se pokazao izrazito korisnim u radu s djecom s anksioznim teškoćama.

Opća preporuka u radu s djecom je korištenje materijala, tehnika i predstavljanje koncepata koji su primjereni razvojnoj dobi i interesu djeteta te pozivaju djecu na interakciju kroz zabavan i zanimljiv pristup. Kako bi se terapija pokazala učinkovitom djeca moraju moći izvještavati o svojim mislima, događajima pridavati alternativne atribucije, biti svjesni svojih emocija i povezivati iste s mislima i situacijama. Stoga, globalna preporuka za upotrebu ove vrste terapije je sedma godina djetetovog života.

Najčešće se upotrebljavaju tehnike identificiranja, praćenja i preispitivanja misli te tehnike izlaganja (djeci je potrebno objasniti kako im izbjegavanje strahova pomaže privremeno da se osjećaju bolje, no dugoročno gledano prisutan strah i dalje ostaje, a s vremenom se mogu osjećati kako su njihove sposobnosti suočavanja s istim sve manje), tehnike opuštanja (uvođenje tjelesne aktivnosti ili drugih aktivnosti za skretanje pažnje (sviranje instrumenta, slušanje glazbe ili igranje igara) te isprobavanjem tehnika dubokog kontroliranog disanja). Prilikom primjene navedenih tehnika izrazito je važno djecu potkrepljivati kako bi im jasno dali do znanja da ulažu veliki trud i kako bi ih motivirali za daljnje primjene.

Roditelji na svojim leđima nose veliku odgovornost za svoju djecu, no važno je imati na umu da ponekad djetetove potrebe zbog izazova s kojima se susreću, izlaze iz okvira roditeljskih znanja i vještina. No, to nije razlog za brigu i očajavanje, tim naših stručnjaka s dugogodišnjim iskustvo u radu s djecom i mladima te svojim znanjem i vještinama, stoje im na raspolaganju. Djeci terapijski rad prilagođen njihovoj dobi, kognitivnom razvoju, interesima i potrebama može biti od velike pomoći, a roditeljima će pružiti uvid u alate i tehnike koje mogu i samostalno primjenjivati s djecom kod kuće.

Ako imate bilo kakva pitanja ili želite više čuti o radu s djecom i mladima, slobodno nam se možete obratiti na upit@razgovor.hr.